Živimo u vremenu u kojem se svakodnevni život odvija velikom brzinom, a brojni dojmovi, doživljaji i očekivanja ne stignu do svijesti odraslih i rijetko se kad stignu izraziti riječima. Umjesto osvještavanja vlastitih osjećaja, odrasli će najčešće pribjeći racionalnom analiziranju vanjskih okolnosti, ideje ostaviti u mislima, potruditi se iskontrolirati svoje ponašanje. U toj brzini zaboravljamo i da naša djeca još nemaju razvijen analitičko-racionalni um i da su dječji dojmovi i zaključci na emocionalnoj razini. Njihov se doživljaj stvarnosti uvelike razlikuje od interpretacije svijeta odraslih. Djeca imaju snažne osjećaje i vrlo ograničenu sposobnost da ih izraze okolini. Djetetove emocije su, kako je navedeno, vrlo snažne, ali i kratkotrajne, brzo se izmjenjuju i preplavljuju djecu. Djeci se teško nositi s njima. Iz tog razloga dijete ih pokazuje neposredno, spontano i izravno. Emocije su, dakle, pokazatelji da se s nama nešto događa. One nisu dobre i loše, ali možemo reći da mogu biti ugodne i neugodne. Sposobnost regulacije emocija razvija se u ranom djetinjstvu iz interakcije s članovima obitelji, odnosno primarnim skrbnicima, i iz dječjeg prirođenog temperamenta. Naslijeđeni temperament ne možemo mijenjati, ali pod kakvim utjecajem će se dijete razvijati je zasigurno nešto na što utječemo svaki dan. Roditelji imaju glavnu ulogu u djetetovom životu i prvi su učitelji vlastitoj djeci. Djeca rade ono što vide da njihovi roditelji rade. Važno je dijete od rođenja učiti kako prepoznati vlastite emocije i izraziti ih na primjeren način. Započnite kroz vlastite primjere. Možete djetetu pojašnjavati svoje emocije koje osjećate u određenoj situaciji:
- “Sada sam sretan zato što…”
- “Jako sam tužan jer…”
- “Tako sam ljut zbog…”
Tako ćete mu dati do znanja da je u redu osjećati sve te emocije i da ih i vi osjećate. Osjećaji su uvijek važni, čak i kada vam se ne sviđaju.
Neugodne emocije javljaju se kako bi nam pomogle u zaštiti, adaptaciji i preživljavanju. One fizički i psihički pripremaju tijelo na određenu reakciju. Ljutnja je, na primjer, pokušaj da obranimo sebe, drugu osobu ili vrijednosti koje su nam važne. Strah je prirodna reakcija koja upozorava na neku vrstu ugroženosti. Tuga šalje poruku o tome što nam je istinski važno, a nedostaje nam. Ljubomora govori o osjećaju sumnje u svoju vrijednost… Neugodne emocije ne treba izbjegavati, jer bez njihova doživljavanja nema kvalitetnog ni potpunog emocionalnog razvoja. Nemoguće je dijete naučiti kako da doživljava i što da osjeća, ali odrasli su tu da pomognu u prepoznavanju, definiranju i, na primjeren način, izražavanju osjećaja. Dijete će svakako otkriti neki svoj način izražavanja emocija. I to je u redu. Svaki način izražavanja određenih emocija je dopušten, osim onog kojim možemo povrijediti, na bilo koji način, sebe ili nekog drugog! Postoje neka ponašanja koja nikada nisu prihvatljiva poput udaranja, ugriza, bacanja stvari ili uništavanja igračaka. Mi želimo da naša djeca pokazuju vlastite emocije i moramo biti spremni prihvatiti ih sve, kakve god one bile. To ne znači da moramo prihvatiti i loše načine ponašanja koji dolaze s njima. Dijete mora znati da nije u redu udariti osobu, ali da može udarati po jastuku ili krevetu ako je ljuto. Iako nije u redu gristi ljude, dijete može imati silikonsku igračku koju može gristi ako na taj način želi izraziti svoje emocije. Kroz disciplinu (ne kaznu) ova ponašanja se mogu okrenuti prema pozitivnim. Dopustite djetetu da izrazi svoje emocije, ne samo riječima već i djelima, ali na primjeren način. Ponudite alternativu, ono što može učiniti kako bi izrazilo svoj osjećaj.
Važno je i da roditelji osvijeste svoje kritike prema djetetu, odnosno kako dijete doživljava njihove riječi i postupke. Posebno treba pripaziti da se ne koristimo izrazima poput ne smiješ biti ljut; tako se ponašaju zločesta djeca; sram te bilo; samo se bebe boje mraka; dječaci ne plaču; nemaš razloga biti žalostan;… Ukoliko dijete sluša ovakve izraze, može promijeniti način izražavanja emocija kako bi izbjeglo prodike, ljutnju ili brigu roditelja. Isto tako, umjesto da nauči izravno govoriti o onome što želi, što ga brine, kako dobiti ono što mu treba, dijete će odabrati skrivati i zamagljivati stvarne osjećaje ili se pak, braniti agresivnošću, povući se ili učiti biti neizravno i manipulativno.
Ukoliko iskoristite trenutak i:
- Definirate emociju: “Vidim da si tužan.”
- Definirate uzrok emocije: “To je sigurno zato jer ne želiš ići kući.”
- Utješite dijete: “U redu je da se osjećaš tužno sada.”
- Pojasnite razloge: “…ali moramo ići u trgovinu.”
- Pronađete pozitivan rezultat: “Ali zato možemo kupiti nešto što voliš jesti za ručak.”
Upravo taj trenutak pomoći će djetetu shvatiti što su emocije, kako se koja od njih zove, da ih prepozna i u konačnici, izrazi, bez da potiskuje osjećaje i stvara iskrivljena uvjerenja o sebi ili svojoj okolini. Ukoliko su neugodne emocije pretjerano prisutne u životu djeteta, one mogu dovesti do smanjenja raspona njegova ponašanja. Tako se dijete usmjerava isključivo na “izbjegavanje opasnosti” i nema vremena razmotriti sva moguća i kreativna rješenja. Najčešće je dijete, zbog velike prisutnosti neugodnih osjećaja, loše raspoloženo i tada može postati vrlo kritično prema sebi i drugima, a to može negativno utjecati i na njegovo kognitivno funkcioniranje.
S druge strane, ugodne emocije djetetu ukazuju na sigurnost. Kada se dijete osjeća sigurno, tada može na kreativan način razmisliti o svim mogućnostima koje mu stoje na raspolaganju u određenoj situaciji. Traženje kreativnih rješenja i analiziranje određene situacije pomaže djetetu u njegovu razvoju, širi spektar djetetovih ponašanja, dovodi i do usvajanja nekih novih načina reagiranja. Tako dijete razvija kvalitetne osobine koje mu pomažu u postizanju osobnih postignuća te stvaranju socijalnih odnosa. Osim toga, ugodne emocije uspostavljaju ravnotežu u odnosu na neugodne. One čak mogu i poništiti učinak neugodnih emocija i potaknuti dijete na djelovanje. Kada je dijete dobro raspoloženo, u njemu se budi osjećaj da se može nositi s izazovima. Tako će se, primjerice, lakše odvažiti ponovno pokušati nešto u čemu ranije nije bilo uspješno. Također, pomaže mu da se usmjeri na ono što je dobro kod njega, s čim je zadovoljno, potiče ga se na kreativnost te postaje tolerantnije prema drugima.
Zdrav socio-emocionalni razvoj podrazumijeva naučiti djecu prepoznati i imenovati emocije, izreći svoju potrebu, naučiti ih da je svaka emocija prihvatljiva, ali i da postoji prihvatljiv način izražavanja emocija.
S obzirom na to da se roditelji često pitaju kao to činiti, odgojitelji su za vas smislili niz aktivnosti, za djecu i vas roditelje, koje pomažu u poticanju izražavanja emocija i razgovora o njima, a možete ih vidjeti klikom na sljedeću poveznicu https://djecjivrticdjakovo.hr/emocije/ .
Uz njih, ne zaboravite važnost čitanja djetetu. Slikovnice se koriste za bolje upoznavanje unutarnjeg svijeta djeteta i izvrsno su sredstvo za učenje o emocijama i primjerenim načinima iskazivanja istih. S njima možete razgovarati o tome kako se likovi osjećaju, što mogu učiniti da si olakšaju u određenim situacijama, crtati ih ili glumiti u nekim situacijama…
Ono što je još važno napomenuti za sve opisane aktivnosti odgojitelja – najvažnije je da i vi sudjelujete u njima i budete primjer djetetu te pokažete da s vama može otvoreno razgovarati o svojim emocijama.
Barbara Šimić Gams, psihologinja